uvod u filosofiju

ponedjeljak, 08.03.2010.

blog se preselio

Uvod u filosofiju se preselio na novu adresu, i sada je:

nagovor na filosofiju .



Velik dio ovdje objavljenih tekstova objavljen je na novom izdanju pod izvornim nadnevcima.




pogovor uz Uvod u filosofiju:

Ovaj je Uvod započeo 23.11.2005. kao pokušaj da od mnoštva pročitanoga ponešto saberem u suvislu cjelinu, te istodobno to ponudim drugima koje bi to možda moglo zanimati. Prvenstveno se, dakle, radilo o sebe-uvođenju u filosofiju; doduše javnom, u nadi da ću na tom putu susresti ponekog sugovornika. U prvoj godini objavljeno je 88 zapisa, u sljedećih dvije još 45, da bih početkom 2009. odlučio da je ovaj blog došao do kraja.

Osobito sam ponosan da su na ovom Uvodu u filosofiju gostovali kao priređivači Milje sa zapisom smiješno? (Hegel, Dostojevski, Freud, Nietzsche) i
vertebrata sa zapisom ljepota? (Rilke, Baudleaire, Dostojevski, Lautremont), te Tomo kao gost autor sa tekstom Zvonko u raljama erosa (rasprava o ljepoti).

Također sam zahvalan svim komentatorima koji su iznimno obogatili ovaj blog.



- 23:06 - A što Ti misliš o tome? (6) - Isprintaj - #

subota, 31.10.2009.

zarobljeni u priči? (vježba §4.)

djeco ivica se zovem kog nacrtam bude živ...

naknadno prebačeno (zajedno s komentarima) ovdje: zarobljeni u priči?

- 16:10 - A što Ti misliš o tome? (2) - Isprintaj - #

subota, 07.02.2009.

meditirati?

ulomak premješten (zajedno s komentarima) na novo izdanje bloga: meditirati? (ulomak iz Bert Hellinger, Priznati ono što jest)

- 22:32 - A što Ti misliš o tome? (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 28.12.2008.

dosada?

ulomak premješten (zajedno s komentarima) na novo izdanje bloga: trostrukost dosade? (ulomak iz Graham Harman, Heidegger Explained)

- 12:02 - A što Ti misliš o tome? (20) - Isprintaj - #

subota, 29.11.2008.

tehnika?

Mordor

završna inačica ovoga zapisa na novom izdanju bloga: tehnologija?

ulomci premješteni ovdje:

Heidegger i tehnika? (ulomak iz Milan Galović, Uvod u filozofiju znanosti i tehnike)

Marx i tehnika? (ulomak iz Davor Rodin, Dijalektika i fenomenologija)

- 21:31 - A što Ti misliš o tome? (9) - Isprintaj - #

subota, 01.11.2008.

komunizam?

Čak i ako dopustimo da je staljinistički teror bio nužan ishod socijalističkog projekta, još imamo posla s tragičnom dimenzijom jednog emancipatorskog projekta koji je pošao naopako, jednog pothvata koji je na fatalan način potcjenio posljedice vlastite intervencije, za razliku od nacizma kao anti-emancipatorskog pothvata koji je predobro uspio. Drugim riječima, komunistički je projekt bio za bratstvo i dobrobit svih, dok je nacistički projekt izravno bio projekt dominacije.
(Slavoj Žižek, O vjerovanju)

premješteno na novo izdanje bloga: antifašizam komunizma? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Srdžba i vrijeme)

- 19:42 - A što Ti misliš o tome? (9) - Isprintaj - #

petak, 17.10.2008.

živjeti sa sobom (savjest)?

ulomak premješten na novo izdanje bloga: živjeti sa sobom? (ulomak iz Hannah Arendt, O zlu)

- 20:02 - A što Ti misliš o tome? (2) - Isprintaj - #

subota, 04.10.2008.

philosophia perennis?

Istina je rasprostranjena daleko šire nego što se misli, no odveć često biva premazana, odveć često prikrivena, pa i oslabljena, osakaćena, izopačena dopunama koje je zatiru i čine manje korisnom.
Upozoravajući na te tragove istine kod starih, ili (općenitije govoreći) kod prethodnika, zlato bi se izvadilo iz blata, dijamant iz njegova rudnika, i svjetlost iz tmine; i to bi uistinu bila nekakva perennis philosophia [vječna filosofija].
(Leibniz, u jednom pismu)

Razmišljajući o povijesti filosofije, nameće se jedno osnovno pitanje: ima li u mnoštvu metafizičkih sistema nešto zajedničko svima njima, što bi činilo sadržaj i supstanciju jedne vječne filosofije – philosophia perennis? Pod tim imenom je u 16. stoljeću A. Steuchus naveo kršćansku filosofiju, posebno onu svetoga Tome, kao vječnu filosofiju. Po tom nazoru filosofija je u sustavu svetog Tome dosegla svoj vrhunac i ujedno kraj, i može se samo u detaljima eventualno mijenjati i poboljšavati, u cijelosti pak ostaje jedna i nepromjenjiva. Tu ideju vječne filosofije preuzet će i Leibniz, samo s tom razlikom da on u svakom filosofemu vidi stanovitu istinu, dok se istini samoj tek beskonačno približavamo. U naše vrijeme ideju philosophiae perennis razmotrit će Karl Jaspers. On u svakoj filosofiji vidi trag istine, zapravo njenu šifru, i svaka od tih šifri govori nam nešto o biti bivstvovanja.
Po svojim pitanjima filosofija je odista philosophia perennis. Ono što je trajno u filosofiji njena su pitanja, koja sad ovdje sad ondje donose i određene odgovore. Ali bit ostaje u pitanjima, prije svega u pitanju o bitku, koji je nužno jedan i vječan jer uvijek transcendira svaku konačnost i svako određenje.
(Marijan Cipra, Temelji ontologije)

ulomak premješten na novo izdanje bloga: philosophia perennis? (ulomci iz Karl Jaspers, Filozofska vjera)

- 14:09 - A što Ti misliš o tome? (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.06.2008.

suvremena filosofija?

Kada se govori o suvremenoj filosofiji, obično se pod tim razumijeva filosofija 20. stoljeća. To ograničenje nije slučajno. Oko 1900. godine zbio se stanovit obrat u zapadnjačkom filosofiranju. Nastupile su nove tendencije i postale povijesne. To su u prvom redu tri velike skupine filosofskih stajališta tipičnih za suvremenu filosofiju:

- Fenomenološki usmjerena stajališta: ovamo prije svega spadaju klasična fenomenologija, egzistencijalizam i hermeneutička filosofija.
- Pozitivistički usmjerena stajališta: u njih se ubrajaju novopozitivizam, kritički racionalizam te brojna logičko-empiristička i linguistička stajališta u okviru takozvane analitičke filosofije.
- Marksistički usmjerena stajališta: ovamo spadaju različiti oblici novomarksizma te marksizam-lenjinizam koji je bio službena doktrina bivših komunističkih država.
(Arno Anzenbacher, Filosofija)

Suvremena scena je zamršena. Egzistencijalizam je zamuknuo. Slikom vlastitog daljeg postavljanja pitanja vlada filosofija znanosti, koja bi da i sama bude znanost, kao što njom vlada i filosofija društva koja želi živjeti kao društvena praksa. Oboje je značajno. Važnije mi se čini stalno obnavljano buđenje jedne svijesti na razini na kojoj osebujna filosofija tek počinje. To se ne može dogoditi drugačije nego u razgovoru s velikim filosofijama prošlosti. Kod njih je neprestano postavljanje pitanja vodilo ka pokušaju da cjelinu misle kao cjelinu. Koliko je to teško (i neophodno) danas skoro nitko ne zna (a svakako nije znao ni onda). U akademskoj nastavi filosofije stalno sam imao iskustvo da su veoma nadareni mladi ljudi, puni nade, užurbano tražili mjesta u kojima Platon ili Kant više nisu suvremeni – ali, ako zatim godinama nisu spoznali i podnijeli da na svakom pojedinom mjestu na kojem su kritizirali neke od ovih filosofa stvarno nisu razumjeli o čemu oni govore, onda više nisu bili sposobni za vlastiti produktivni rad.
(Carl Friedrich von Weizsäcker, Jedinstvo prirode)

Uvijek je teško orijentirati se u nepreglednom polju sadašnjeg filosofiranja. No upravo se stoga to uvijek iznova mora pokušavati. Prije više od 20 godina pošao je K. O. Apel od toga da postoje tri osnovna pravca filosofije: marksizam, analitička filosofija, te na posljetku fenomenologijsko-eksistencijalističko-hermeneutičko mišljenje. Od tih triju ''škola'' marksizam je filosofijski jamačno izgubio ponešto od aktualnosti. Nasljeđe kritičke teorije društva koja se nastavlja na Marxa i Lukacsa jedva da se još zastupa kao marksizam ili kao historijski materijalizam...
U zbilji preostaju još samo analitička i fenomenologijsko-egzistencijalističko-hermeneutička tradicija. Trostruku karakterizaciju posljednje treba pojmiti u smsilu povijesnog razvijanja. Ako se kontinentalna filosofija početno spoznala u široko razumljenoj fenomenologiji (Husserl, Scheler, Lipps, a prema stvari i Heidegger), bila je u neposrednom poraću prije zastupana pod nazivom egzistencijalizma (Jaspers, Heidegger, Merlau-Ponty, Sartre), koji se svagda isticao kao konkretizacija fenomenologijskoga stajališta. Dospijevši u međuvremenu na glas da je bio pukom modom, ustupio je egzistencijalizam mjesto hermeneutičkoj filosofiji (ponovno Heidegger, Gadamer). Pod hermeneutikom bivaju tako obuhvaćena različita ishodišta, kao sama Gadamerova filosofija, zatim pod njenim utjecajem nastala rehabilitacija praktičke filosofije (H. Arendt, J. Ritter, M. Riedel, R. Bubner i dr.), koja se sama često nazivala ''neoaristotelizmom'', uz to i povijesno relativizirajući smjer unutar teorije znanosti (Kuhn, Feyerabend) i filosofije jezika (Rorty, Davidson), ali i Nietzscheu blizak postmodernizam neostrukturalističke avangarde. Sve to važi danas kao ''hermeneutičko'' misaono dobro.
Uz kontinentalno-hermeneutičku vlada prije svega u anglosaksonskim zemljama zastupana analitička filosofija...
(Jean Grondin, Uvod u filosofijsku hermeneutiku)

ulomak premješten na novo izdanje bloga: suvremena filosofija? (ulomak iz Alain Badiou, Infinite Thought)

- 15:19 - A što Ti misliš o tome? (10) - Isprintaj - #

subota, 03.05.2008.

iskaz?

Heidegger i Gadamer pilaju drva udvoje

ulomak premješten na novo izdanje bloga: iskaz? (ulomak iz Jean Grondin, Smisao za hermeneutiku)

- 16:23 - A što Ti misliš o tome? (2) - Isprintaj - #

subota, 05.04.2008.

thymos?

ulomci premješteni na novo izdanje bloga:

priznanje? (ulomak iz Francis Fukuyama, Kraj povijesti i posljednji čovjek)

thymos kao protupol erosu? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Srdžba i vrijeme)

- 18:30 - A što Ti misliš o tome? (7) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.02.2008.

se?

ulomak premješten na novo izdanje bloga: Heideggerovo ”bezlično Se”? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkog uma)

završna inačica zapisa na novom izdanju bloga: Se?

- 20:04 - A što Ti misliš o tome? (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.02.2008.

(pri)povijest?

Čovjek je bitno pripovjedačka životinja.

Svi se jadi mogu podnijeti ako ih staviš u neku priču ili o njima pripovijedaš.
(Karen Blixen)

ulomak premješten na novo izdanje bloga: pri-povijest? (ulomak iz Alasdair MacIntyre, Za vrlinom)

- 11:18 - A što Ti misliš o tome? (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.01.2008.

budi svoj? (vježba §3.)

premješteno na novo izdanje: budi svoj?

- 16:29 - A što Ti misliš o tome? (2) - Isprintaj - #

petak, 18.01.2008.

svrhovito?

završna inačica ovoga zapisa na novom izdanju bloga: biološka svrhovitost?


ulomak premješten na novo izdanje bloga: teleologija kao funkcionalnost? (ulomak iz Jonathan Barnes, Aristotel)

- 18:55 - A što Ti misliš o tome? (2) - Isprintaj - #

srijeda, 12.12.2007.

Sofia's fans? (vježba §2.)

They gave me the Oscar but I want Sofia!

premješteno na novo izdanje bloga: Sofia’s fans?

- 08:15 - A što Ti misliš o tome? (12) - Isprintaj - #

srijeda, 28.11.2007.

majstor i filosof? (vježba §1.)

a možda može i bez postola?

premješteno na novo izdanje bloga: majstor i filosof?

- 08:15 - A što Ti misliš o tome? (8) - Isprintaj - #

petak, 16.11.2007.

raspoloženje?

Escher: Rind (1955.)

Raspoloženje čini očitim ''kako nekome jest i biva''. U raspoloženosti je ono biti-tu uvijek već dokučeno. Zatečenost [čuvstvovanje] jest temeljna vrsta egzistencije.
(Martin Heidegger, Bitak i vrijeme)

ulomak premješten na novo izdanje bloga: ugođaj? (ulomak iz Martin Heidegger, Što je metafizika)

ulomak premješten na novo izdanje bloga: mišljenje, htijenje, osjećanje? (ulomak iz Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman)

ulomak premješten na novo izdanje bloga: razlozi srca? (ulomak iz Max Scheler, Ordo amoris)

- 08:32 - A što Ti misliš o tome? (8) - Isprintaj - #

utorak, 06.11.2007.

Zvonko u raljama Erosa (rasprava o ljepoti)

Tog dana mali Zvonko bio je veoma zbunjen i uznemiren. Naime, u bratovom (bratovljevom) udžbeniku iz filozofije pročitao je poglavlje o estetici u kojem se kaže mnogo toga o ljepoti, što je malog Zvonka, kako sam već rekao, zbunilo i uznemirilo. I tako je Zvonko krenuo u svoju potragu za definicijom lijepoga i ljepote kao takve.

Prva stanica njegove potrage bila je dnevna soba u kojoj se izležavala njegova majka gledajući nešto na TV-u. Ne imaj sumnje, cijenjeni čitatelju, i ne beri brigu. Cijenjena majka i hraniteljica četveročlane obitelji, Marija Alapić, odmilja nazvana Mica, nije gledala "Po ure kulture", niti "Transfer", niti prijenos sjednice Sabora, već nešto što ju ne može ni na koji način oplemeniti i duhovno obogatiti, tj. gledala je aktualnu sapunicu: "Tatina princeza i njene zgode i nezgode". Sapunicu neuobičajeno duboke i veoma intrigantne radnje. Naime, naslov se odnosi na jednog momka kojem je tata kupio auto, a on se napio i razbio ga i sad smišlja kako će pobjeći od kuće i neizbježne kazne. Nakon što pobjegne od kuće, susrest će siromašnu djevojku koja će se zaljubiti u njega ne znajući da je on zapravo vrlo bogat i on u nju također, ne znajući da je i ona također bogata, ali je i ona također pobjegla od kuće jer je pijana razbila auto koji joj je majka kupila. Što se dalje dešava, neću Vam reći jer onda to nitko neće gledati.

Uglavnom, priđe mali Zvonko mamici Mici i upita ju : "Mama, a što je to lijepo?"
A mamica mu odgovori : "Pa recimo, onaj set šalica koji je otac donio jučer je lijep."
A Zvonkić će na to : "Pa da, ali što je ono što te šalice čini lijepima?"
A Mica će opet : "Šta ja znam...oni mali cvjetići nacrtani sa strane. I to da su nove."
Zvonko nanjuši potencijalnu kontradiktornost i baci se na nju kao tigar : "Ali mamica, ti si stara. Znači li to da ti nisi lijepa?"
A majkača mu odgovori : "Ne, sine, ja sam još uvijek lijepa samo ne onoliko koliko sam bila dok sam bila mlađa, tj. novija."
A Zvonko će na to više za sebe : "Aha, daklem postoje stupnjevi ljepote. Neke su stvari ljepše od drugih!" – pa nastavi s dosadnim i besmislenim dijalogom – "Ali po onome što si maloprije rekla ispada da su cvjetići ti koji su lijepi i da je novost tih šalica ta koja je lijepa. Znači li to možda da šalice same nisu lijepe?"
A majka mu polurazdraženo odgovori : "Ne, sine dosadni i blesavi. Šalice su lijepe, ali ih cvjetići i novost čine još ljepšima. Sjeti se da je ljepota stupnjevita!! Nema tu 'ili je nešto lijepo ili nije'. Stvari mogu biti manje i više lijepe. Jel ti jasno!? Budalo! Džubre malo dosadno bezobrazno!!!
A Zvonko ju, unatoč očitim znakovima blage iziritiranosti i naznakama ludila nastavi propitivati: "Ali, majkačo draga, susjeda Ljilja kaže da su naše nove šalice upravo odvratne. Znači li to da ljepota nije univerzalna? Odnosno da nisu zapravo sve stvari lijepe, samo neke više, a neke manje, nego da neke doista nisu ni najmanje lijepe?"
A nježna i dobrohotna mamica će izrazito glasno i s pjenom na ustima : "Susjeda Ljilja je kravetina bez ukusa. To bi ti trebalo biti očito iz činjenice da su udala za onog debelog ćelavog vola koji non-stop loče rakijetinu i sluša Draganu Brkić – Gumenu. Koji ona kurac zna o tome što je to ljepota i što je to što lijepo čini lijepim!? A sad me pusti na miru i odi davit tatu u garažu!"

Potaknut tim majčinim nepobitnim i preglasnim argumentima Zvonko se uputi u garažu u kojoj je njegov dobroćudni otac prčkao po starom autu pokušavajući ga osposobiti za starijeg brata koji je novi auto koji mu je otac kupio, naravno, razbio u pijanom stanju. U gajbi na kojoj je otac sjedio dok bi se odmarao od napornog buljenja pod haubu, bilo je deset pivi manje, tako da je otac bio u veselom raspoloženju. Zvonko mu plaho priđe s leđa i priupita ga: ''Oprosti, oče, mogu li te priupitati par stvari o ljepoti i o tome što je ono što lijepo čini lijepim?"
Otac se refleksno okrene i udari Zvonka francuskim ključem u predjelu nadlaktice urlajući : "Bjež od mene, četnik jedan!"
Kad se pribrao i primirio ruku udaračicu, shvatio je da je to Zvonko, pa mu je pomogao da ustane, otvorio mu pivu i posjeo ga na gajbu govoreći : "Majmune mali, mogo sam te umlatit. Nemoj se više tako šuljati. Ajd sad pitaj što ti nije jasno."
Zvonko plaho poče : "Sad sam baš u raspravi s majkom doznao da je ljepota stupnjevita i da različiti detalji, odnosno elementi, mogu uvećati ljepotu nečega što već jest lijepo samo po sebi (što je najočitije iz kozmetičke industrije, podsjetnik sebi, provjeriti dolazi li riječ kozmetika od kozmos). Ono što mi majka nije rekla jest da li je ljepota univerzalna, tj. da li je nešto što je lijepo, lijepo svima ili je ljepota nešto pojedinačno. Recimo, mišljenje naše majke i haniteljice i susjede Ljilje o našem novom setu šalica se drastično razlikuju. Mamička kaže da su lijepe, a susjeda da ne samo da nisu lijepe, nego da su čak odvratne..."
A otac tata mu na to mudro odgovori (dobro, možda ne mudro, ali je barem imao mudar izraz lica dok je odgovarao i zabrinuto - zainteresiran dok je slušao) : "Gledaj sine, ja sam već stari utilitarista i pragmatik i moje mnogoznanje je već polako ubilo filozofiju i mogućnost spoznavanja i učenja novoga, kao i sposobnost razmišljanja općenito, ali pokušat ću ti odgovoriti nedvosmisleno, jasno i razlučeno na tvoja teška i dosadna pitanja.
Daklem, to da je ljepota stupnjevita je istina, a ružnoća s druge strane ne postoji, već je ružnoća samo nedostatak ljepote koji sam za sebe jednostavno ne postoji. Ne znam točno što bi to značilo, ali zvuči pametno, tako da ćeš to prihvatiti kao dogmu. A što se tiče univerzalnosti ljepote, istina je da je ljepota univerzalna. Naš novi set šalica lijep je i susjedi Ljilji, ali ona to nikada neće priznati. Dapače, čak će u svojoj glavi stvoriti sliku tih šalica kao nečeg doista ružnog, unatoč tome što joj je zapravo lijep. Jamačno se pitaš što će to zamagliti pravu sliku tih šalica u blesavoj glavi naše pokvarene susjede... Pa jednostavno, susjedi Ljilji te naše šalice neće biti lijepe zbog nedostatka ljepote u njenom umu i duši, kao i zbog nedostatka uma i duše općenito. Pored toga, zavist je ta koja je naš set šalica (kojeg je tvoj ćaćoslav osobno izabrao i svojijem novcima platio) u Ljiljinoj glavi učinila ružnim. Dakle, ono što je lijepo, lijepo je samo po sebi i trebalo bi biti lijepo svima. Ono što ne valja i što ljepotu čini pojedinačnom, a ne univerzalnom, odnosno ono što nam zamagljuje oči i prikazuje nam neke stvari lijepima, a ne sve stvari lijepima jest činjenica da su oči, duh i srce mnogih ljudi pokvareni i kratkovidni, pa ne mogu prepoznati pravu ljepotu u svemu, nego samo u onome što se svojom ljepotom nameće. Što si još pitao?" – upita otac već polupijanog Zvonka, koji je za vrijeme očevog monologa popio čak dvije i po pive i neku kolonjsku vodu koju je našao u pretincu za rukavice.
Zvonko je neko vrijeme shvaćao činjenicu da bi on sad trebao nešto pitati, ali brzo se snašao i štucajući upitao : "Što je ono što lijepo čini lijepim?"
Otac mu nastavi odgovarati izgledajući veoma mudro : "Pa, sinko, ono što lijepo čini lijepim meni je uglavnom nepoznato, ali sam kroz život stvorio određenu mutnu predpodžbu o tome. Daklem, po mojem poimanju lijepo je ono što ima svrhu i čim bolje neka stvar ispunjava svoju svrhu to je ljepša. Uzmimo za primjer žene. Žene postoje samo zato da bi udovoljavale našim željama i potrebama. Što žena bolje to radi to je ljepša."
"Oče," – prekinu ga Zvonko – "meni se povraća. Idem sad do WC-a, pa u krevet ili di već padnem i zaspem, a onda ćemo nastaviti raspravu."

I Zvonko učini tako i probudi se za šesnajst sati u kadi gdje je zaspao misleći da je u krevetu. Unatoč strahovitoj glavobolji, počeo je razmišljati o očevim tezama i zaključio je kako u njima ima mnogo mudrosti i istine. Najbolji dokaz tome jest činjenica da njegovi prijatelji za djevojke koje odbiju njihove ljubavno - seksualne ponude (odnosno, ako se ne daju iskoristiti, već odluče ostati beskorisne) pričaju kako su glupe i što je još bitnije - ružne. Jedna stvar mu ipak nije bila jasna - ako su sve stvari lijepe prema tome koliko su korisne, što je onda ono što muškarce čine lijepima?
Naime, oni su ti koji su najviše raspravljali o Estetici ostalih stvari i pojava, ali osim starih Grka o svojoj ljepoti nisu rekli ništa.
I tako Zvonko ode do kuhinje, najede se kruha i parizera, popije dvije pive i zatim krene do susjedine kćeri Ćenife, koja po Zvonkovom mišljenju zna najviše o muškarcima s obzirom da s 22 godne ima tri braka i nebrojeno mnogo prijebračnih i vanbračnih avantura iza sebe.
Nakon dugog puta koji je u sebe uključivao i naporno penjanje po stepenicama i sto drugih Tantalovh muka i Sizifovih poslova, Zvonko naposljetku ipak dođe do Čenifinih ulaznih vrata, pozvoni i pričeka da mu neko otvori. Taj netko nije bio nitko drugi nego grbavi sluga Jozo za kojeg se po selu pričalo da se svojevremeno družio sa mnogim sociolozima, a neki su govorili da još nije prestao s tim. Uglavnom, svi su ga šutali nogom i mrzili jer su svi mislili isto - jedina osoba gora od sociologa jest osoba koja se druži sa sociolozima. Pa ga je tako i Zvonko udario nogom u testise i smijući se produžio do Ćenife, koja je sjedila u svojoj sobi nasuprot nekog Zvonku nepoznatog mladića koji joj je očito dosađivao pričajući joj glupe viceve tipa: Sjede dva raka na dnu mora i puše i kaže prvi drugome: "Moramo prestati, inače ćemo dobiti čovjeka na plućima".
Kasnije je Zvonko doznao da je taj momak sociolog i da ga je Ćenifina sestra namjestila Ćenifi kao spoj na slijepo taman za prvi april, što je Ćenifa previdjela, pa je zapela s njim na beskrajnom spoju. Kad je Zvonko ušao u sobu, Ćenifa je sociologa otpravila u kuhinju da popriča malo sa slugom Jozom, što je ovaj s veseljem dočekao s obzirom da mu je viceva ponestalo još prije dva sata tako da ih je počeo pričati ispočetka. Neke je ispričao čak po tri puta čitavo vrijeme strepeći da će Ćenifa to primjetiti i reć mu da je dosadan i otjerati ga.
Kad su Zvonko i Ćenifa ostali sami, Ćenifa mu reče : "Hvala ti tisuću puta predragi moj Zvonkić, što si me oslobodio od te napasti sociološke. Ljudi često misle da je SIDA AIDS dvadesetog stoljeća, ali to jednostavno nije istina. AIDS dvadesetog stoljeća je sociologija."

- Apsolutno se u svakom slučaju slažem s tobom. I ja također smatram kako sociologiju kao najbeskorisniju i najdosadniju znanost u svakom slučaju treba uništiti ognjem i mačem, ali rasprava o sociologiji nije razlog zbog kojeg sam došao danas kod tebe.
Ono o čemu bih zapravo želio pričati jest ljepota.
Naime, do sada sam o njoj saznao da je stupnjevita i univerzalna, a korisnost je kriterij po kojem određujem koliko je što lijepo, zato jer je korisnost ono što stvari čine lijepima.
Pa ipak, nešto mi tu ne štima. Tijekom rasprave s ocem shvatio sam da se tu radi o lijepome i ljepoti gledanoj kroz oči muškarca. S druge strane o ljepoti muškaraca samih mi otac nije rekao apsolutno ništa.
Osim toga, ne čini mi se baš uvjerljivim postavka kako je lijepo ono što je korisno i što dobro ispunjava svoju funkciju. Jer to onda nije lijepo po sebi, nego samo u odnosu prema nama, odnosno ljudima.
Da li bi stvari uopće bile lijepe da nema ljudi da to primjete? I ako bi, po kojem kriteriju?

Ćenifa, zasuta paljbom mnogih dosadnih pitanja poče intenzivno kolutati očima, ali mu ipak odgovori: Pokušat ću ti odgovoriti na tvoja pitanja, ali prvo moramo neke stvari rekapitulirati. Dakle, istina je gotovo sve što si do sada čuo o ljepoti.
Ona je uistinu stupnjevita i maleni detalji većoj cjelini mogu povećati ljepotu, a osim toga je i uistinu univerzalna, odnosno lijepe stvari bi trebale biti lijepe svima.
Taj kriterij koji je tvoj otac uveo uistinu ne stoji, ali prije nego se njime pozabavimo, moram ti još objasniti tvoje nedoumice oko žena. Dakle, taj primjer žene kao objekta koji treba izvršavati muškarčeve želje ti uistinu nije prikladan, čak ni kad bi bilo istinito da su stvari općenito ljepše čim su funkcionalnije. Taj argument, taj loš i očajan primjer ti je bio zastario još u vrijeme Eve.
Još tada je postignuta krhka ravnoteža između muškaraca i žena, tako da je androcentrično gledanje na stvari jednostavno deplasirano. Moguće je da se muškarcima uistinu uslužnije žene čine ljepšima, ali to što su one uslužne i dobre ih ne čini lijepima. Uostalom, to jednoznačno gledanje na stvari je jednostavno previše šturo i nedostatno da bi moglo išta objasniti.
Sad ću otići malo u širinu, ali nadam se da shvaćaš da je to nužno da ti objasnim kako stvari zaista funkcioniraju. Daklem, imamo žene i imamo muškarce. Muškarci si utvaraju kako su oni ti koji su jači, a žene si utvaraju kako su one zapravo nadmoćnije, unatoč svom nedostatku realne snage.
Istina je ta da su muškarci i žene jednako jaki. Svatko na svoj način.
A najveća potreba za shvaćanjem toga izlazi iz jednostavne činjenica da se međusobno i uzajamno trebamo. Između ostalog i zato jer bi u slučaju hipotetskog sukoba između žena i muškaraca istrebljenje bilo koje od dvaju zaraćenih strana značilo i propast one druge, odnosno Pirovu pobjedu. Postoje žene koje nisu svjesne te ravnoteže, pa misle da su jednakije od ostalih. Njima treba primjerom pokazati kako nisu u pravu, odnosno spustiti ih na zemlju, što ne bi trebalo biti teško, jer su u zabludi. A osoba koja je u startu u zabludi ne može dobiti nijednu raspravu bez ulaženja u paradokse, tako da bi ih trebalo biti jednostavno suočiti sa stvarnošću. A ako ti se ne da objašnjavat im, onda ih jednostavno iskorištavaj.
Ali ni u kom slučaju ih nemoj shvaćati ozbiljno.

- U redu, Ćenifa, neću ih shvaćati ozbiljno, ali neću ni tebe shvaćati ozbiljno i uzimat ću sve što mi pričaš o ravnopravnosti s rezervom, jer si i ti žena, a samim time si i nepristrana. Pa je moguće da me pokušavaš pretvorit u mlakonju koji uvažava žene, a sve zato da bi nekoj ženi olakšala posao sa mnom. A žene su, kao što ćaća kaže inperiorne jer se brzo napiju, ne podnose alkohol, kao ni komentare o godinama i težini.
-Bravo! Već si na putu do zrelosti, barem što se tiče nevjerovanja i sumnjanja u sve i svašta. Ali ipak te moram zamolit da mi ovo vjeruješ na riječ. Muškarci i žene su ravnopravni. Vi ne možete bez nas, niti mi možemo bez vas. Ako zbog ničeg drugog, trebamo si za seks.
- A kak ti to znaš? Kaj nisi ti još uvjek djevica? Ja sam mislio da su sve žene koje nisu u braku djevice. Ti nisi u braku, tak da moraš bit djevica.
- Aha, i kaj još znaš?
- Pa, znam da žena kad zatrudni, onda bude u drugom stanju. A prije toga je u prvom stanju. Onda ode u treće stanje kad rodi. Onda poslje toga, ak opet zatrudni ode u četvrto i tak do bezbroj. Uglavnom vi ženske se non stop mijenjate. To mi je isto tatek rekao.
- Kakve su to gluposti! Ti si stvarno kreten. Zaboravio si da sam već bila u par brakova. A žena ne može postat ponovo djevica kad jednom izgubi nevinost.
Uostalom ionako nisam bila u braku kad sam izgubila nevinost. Nju mi je uzeo jedan tovar iz Splita, koji je pored toga što je tovar iz Splita i kvazi mačist i kvazi sirovina koja voli izlazit u Jabuku i lokat, a usput je i digić, al to je već druga priča.

Za vrijeme njihovog dubokoumnog razgovora u susjedstvu se odvijalo jedno protuzakonito djelo koje će sada ukratko biti opisano. Naime, upravo u to vrijeme susjed Mirko Volarić, od milja zvani Vol, ja navačlio na susjedu Ljilju Volarić, od milja nazvanu Krava. Jamačno se pitaš, cijenjeni čitatelju i ne baš toliko cijenjena čitateljice: "Što je tu protuzakonito? Muž će prasnut ženu u svom stanu i mirna Bosna." Ali, stani malo.
Razmisli. Nije li ono netko na prozoru? Tako je. To je upravo Crveni Barun (na čiji nagovor i uvodim ovu nemilu scenu, koju sam mislio izostavit).
On je pod izlikom da ide na krov po loptu posudio ljestve od Zvonkovog naivnog, dobroćudnog, pijanog, ništaneslutećeg oca i popeo se voajerirati taj intiman i svet čin između muža i žene. Perverznjak.
Uglavnom, evo što je vidio:
Vrijeme zbivanja je osam sati navečer, a mjesto radnje je stan bezbrižnih i raspuštenih Volarićevih. Crveni je gledao izravno u dnevni boravak, koji je ujedno služio i kao blagovaona.
A što se dešavalo u njemu?
Ništa zanimljivo, ali mi je rečeno da moram imati scenu seksa i/ili nasilja, pa eto.
Nasilje smo već ispucali sa grbavim slugom Zvonkom, sad nam ostaje još samo seks.
Mirko je iznenadio svoju ljubljenu ženicu, koja je tu večer radila u Konzumu do pola 8 jednom ukusnom talijanskom večerom (pripremio je tzv. pasta a la de la) uz koju je servirao izvrsno francusko još – ne – u - potpunosti - vino Cheautaeaux Brogliondesges koje bi, kako mu i samo ime govori, trebalo postati vino već 2007. (tekst je napisan 2003. pod nekim predavanjima op. a. i prev.) To će navodno biti jako dobro vino. Naravno, čitava prostorija dnevnog boravka bila je ispunjena svijećama, ako i ostatak stana, uostalom.
Barun se naravno zapitao: "Koji će mu kurac svijeće u predsoblju, hodniku i wc-u? Đubre blesavo!"
Odgovor na to logično pitanje je također logičan. Ni zbog čega. Ili spojeno nizbogčega. Mirko je bio prije petnaest godina u šopingu u Mađarskoj i kupio je komplet od sto svijeća na akciji. Koja je bila otprilike ovakva. Ukoliko kupac kupi 99 svijeća dobije jednu besplatno. Kad je Miro to vidio, odmah je smislio kako će se obogatiti. Kupio je 100 takvih kompleta. Što je ukupno iznosilo 100 gratis svijeća. Mislio je tih 100 svijeća prodati dalje i dignut veliku paru na tome. Prvi problemi su nastali kad je pokušao prešvercat sve te svijeće prek granice. Naime, računao je s poslovičnom žandarskom suosjećajnošću, pa je počeo plakati cariniku na ramenu kako mu je žena umrla i kako je to kupio kako bi joj zapalio na grobu. Naravno, carinik ga je začuđeno pogledao, potapšao po ramenu i pitao: Pa zakaj ne slaviš onda, ak ti je žena mrtva? Neg ti trošiš pare na nju i sad dok je mrtva, umjesto da trošiš na sebe, bedačec jedan...
Ona ti te svijeće ionak ne bu vidla. Mislim, radi kaj god hoćeš. Meni je svejedno. Ja sam znam da ti ja moram uzesti novac.
Pa ti meni lijepo daj lovu i vozi te svijeće i svojoj i tuđim ženama ak hoćeš. Nadam se da buš i mojoj ubrzo vozil.
- A i vaša supruga je umrla? Iskrena sućut.
- Da je bar, gospon. To se ja nadam da bude. Al još nije. Prije bu mene vrak odneso, neg nju.
I tako je Mirko platio carinu, da u hrvatskoj ne bi prodao nijednu. Na kraju ih je bacio u šupu i bijesno zaboravio na njih idućih petnajst godina.
Par dana prije tog nemilog događaja koji vam sada opisujem kopao je nešto po šupi i ponovo ih našao. Prisjetio se svoje gluposti, opsovao mater cariniku i smislio kako će ih barem sto potrošit. Zato je zapravo i organizirao tu večeru...
Popalio je svijeće po čitavom stanu, pa tako i u wc-u i predsoblju. Mislio ih je par zapalit i na hodniku, ali to bi ipak bilo pretjerano.
Nakon romantične večere uz svijeće, Mirko je Ljilju na svojim snažnim rukama i velikom trbuhu odnio u spavaću sobu. Krevet je posuo ružinim laticama i još je stavio par wc fresheva po strateškim mjestima u sobu da stvori što romantičniji ugođaj. Nježno ju je bacio na njihovu bračnu postelju i nježno joj izmasirao stopala, a zatim ga je ona malo progazila po leđima (isto tako nježno), U jednom trenutku dok ga je još gazila Mirko se naglo okrenuo i uhvatio ju (opet nježno) dok je padala. Zatim ju je privio uz sebe i šapnuo joj na uho: "Volim te, šećeru."
Na što mu je ona odgovorila: "I ja tebe, brkati moj šarane."
A on joj je odvratio: "Ti si ljubav mojeg života. Bez tebe sam nitko i ništa. Svatko jutro kad se probudim zahvalim Bogu što sam te upoznao, što si me zavoljela i što si mi rodila dijete, pa makar i onakvog kretena, kakav je onaj naš Milivoj. Za što ne krivim tebe. Ti zaslužuješ samo najbolje, zato sam se i potrudio ovoliko večeras. Volim te više nego ćevape. Bez tebe sam nepotpun. Znaš, svi smo mi anđeli s jednim krilom. Možemo letjeti samo dok smo zagrljeni..." Tu ga je Ljilja napokon (još uvijek nježno, ali više ne toliko) prekinula: "Mirek, u krevetu smo. Daj prestani klepetat i baci se na poso već jednom."
I tu završavamo ovu scenu.

I vraćamo se na raspravu Ćenife i Zvonka.
-Kako ju je povalio! Taj Mirko stvarno zna šta radi! Svaki put kad ga gledam u akciji naučim nešto novo." – rekla je Ćenifa Zvonku. Naime, prije nekih pet godina, kad je prvi put ćula Ljilju kako vrišti, Ćenifa je zabrinuto uklonila par cigala ne bi li vidjela što se to dešava s jadnom ženom. Kad je shvatila da Ljilja zapravo vrišti od užitka i kad je vidjela što se zapravo dešava, jednostavno je zaboravila vratiti cigle i do dan danas se nije sjetila vratiti ih.
- Mirko je stvarno majstor. Kad odrastem i ja ću biti baš kao on. – složio se Zvonko.
- I ja se nadam da ćeš biti barem upola muškarac od onoga što je Mirko. Ali, da bi postao kao on, moraš se prestat bavit estetikom u teoriji i prijeći malo na praksu. – reče mu Ćenifa.
- I hoću. Ali ne još. Pa tek su mi 22 godine.
Ćenifa poče opet kolutati očima u nevjerici, ali se brzo sabere i nastavi objašnjavati Zvonku sve o lijepome.
- Vratimo se mi na estetiku i muškarce i žene. Daklem, po čemu su muškarci lijepi? Nisu uopće. Barem ne oni pravi. Pravi muškarci su dlakavi, ružni, kvrgavi (a kvrge, za razliku od oblina, nisu lijepe) i slično. I u faci i općenito. Muškarci koje smatraju lijepima su oni koji najviše izgledaju kao žene (barem u faci). Kužiš? Ne zovu nas bezveze ljepši spol.
- Ali što je onda to što vas čini lijepima? Muškarce nalikovanje ženama. A što žene? Korisnost smo rekli da nije...
- Pa, dugoročno gledano, korisnost jest jedan jako bitan kriterij, ali ne ljepote, nego za pronalaženje partnera. Za 40 godina puno će ti bolja biti korisna žena nego lijepa. A i malo koja žena je lijepa sa 60 godina.
- A tko kaže da ću i ja biti čitav život sa istom ženom?
- Znaš i sam da hoćeš. Nemoj me prekidati s tim glupostima. Uglavnom, glavni kriterij ljepote jest feeling, odnosno osjećaj da ti se nešto sviđa, odnosno da nešto paše tvojim osjetilima bez da ti zapravo želiš nešt napraviti s time. Za takvo što onda možeš biti siguran da je jednostavno lijepo. To je što se tiče fizičkog sviđanja. A ako ćemo pričati o sikiško sviđanje, onda je kriterij ugodna stimuliranost tvojih moždanih vijuga na pozitivan način. Opet osjećaj. I to osjećaj ugode.
- Napokon mi je jasno! – uzviknu Zvonko i nakon nepotrebne dramatske pauze nastavi – Žene su lijepe, muškarci su ružni, kriterij ljepote je psiho ili fizo sviđanje i osjećaj ugode bez nekakve želje da se iskoristi ono promatrano, ljepota je slojevita i univerzalna i nalazi se u svemu, ali ju ne mogu svi vidjeti i prepoznati jer su glupi i preopterećni samim sobom, ili ju mogu prepoznati, ali ju ne cijene iz nekih drugih interesa (zavisti, zlobe i slično) ili ju vide, ali ju ne cijene opet zato što su glupi.
- Tako je Zvonko! Ponosna sam na tebe! – reče mu Ćenifa - A sad idemo umlatit toljagama onog sociologa i sociologoljupca.
- Idemooooo! - viknu Zvonko i poče radosno pljeskati ručicama.

(Tomo, do sad neobjavljena rasprava)

- 12:17 - A što Ti misliš o tome? (8) - Isprintaj - #

srijeda, 31.10.2007.

svijet?

svijet je horizont mogućeg iskustva

Svijet nije objekt čiji zakon konstituiranja posjedujem u sebi, on je prirodna sredina i polje svih mojih misli i svih mojih jasnih percepcija. Istina ne prebiva samo u ''unutrašnjem čovjeku'', ili radije, nema unutrašnjeg čovjeka, čovjek je u svijetu, on spoznaje u svijetu.
Svijet što sam ga razlikovao od sebe kao sumu stvari ili procesa vezanih odnosima uzročnosti otkrivam ''u sebi'' kao stalan horizont svih mojih mišljenja i kao dimenziju prema kojoj se neprestano situiram.
Ne treba se, dakle, pitati da li doista percipiramo svijet, treba naprotiv reći: svijet je ono što percipiramo.
Svijet nije ono što ja mislim, nego ono što živim, ja sam otvoren svijetu, nesumnjivo, ali ga ne posjedujem, on je neiscrpljiv. ''Postoji neki svijet'', ili radikalnije, ''postoji svijet'', nikada ne mogu u potpunosti obrazložiti ovu stalnu tezu svog života.
(Maurice Merleau-Ponty, Fenomenologija percepcije)

Što je svijet? O čemu pitamo kad pitamo o svijetu? Odgovor se čini lakim. Svijet je cjelina bića, sveukupnost bića. Ali kakva cjelina, kakva sveukupnost? Je li svijet golemo mnoštvo, ogromna hrpa stvari? Naša Zemlja sićušno zrno prašine u svemiru s njegovim zvjezdanim sustaima? Je li fizika nadležna za pitanja o svijetu, jer ona ipak ima najbolje znanje o makrokosmičkoj strukturi materije i prostora? Pojavljuje li se svijet uopće u fizici?
Svijet nije doista nikakav predmet, na koji možemo naići, kojega možemo susresti, kako bismo ga vjerno opisali i ocrtali. Svijet ne može baš nikad biti prisutan poput neke stvari, ne možda stoga što bi bio prevelik, nego stoga što bitno nije stvar.
Je li to što mnimo pod nazivom ''svijet'', usprkos jednoznačnosti i samorazumljive sigurnosti tog mnijenja, nešto što se ubrzo otima nekome izravnom tumačenju? Zapadamo li uvijek u nepriliku čim to znanje hoćemo iskazati? Doista, svijet nam nikad nije nepoznat, jednako kao i biće. Gdje god uopće znamo, tu poznajemo biće i poznajemo svijet.
Osvjestimo sebi način na koji prije svake filosofijske teorije tako nešto kao svijet razumijemo. Naime, ipak je neosporno da uvijek već znamo što znači izraz ''svijet'', - da je zapravo čudno samo ukoliko taj svima poznati fenomen uopće treba ispitivati i naročito određivati. Poznatost svijeta pripada najvećim samorazumljivostima našega života; - ali time i njegovim istinskim zagonetkama. Što pak tako površno razumijevamo pod ''svijetom''? Taj izraz upotrebljavamo u višestrukom smislu, ali on svagda znači neku ukupnost, sveukupnost, cjelovitost.
U svakodnevnoj jezičnoj upotrebi imamo tri pojma svijeta. 1. Svijet u pravom smislu, kao cjelina bića, kao univerzum. To nazivamo kozmičkim pojmom svijeta. 2. Svijet u prenesenom, metaforičkom smislu, kao način susretanja bića u cjelini (recimo svijet srednjovjekovlja označava cjelinu temeljnih shvaćanja u kojima svako biće susreće srednjovjekovnog čovjeka). 3. Svijet isto tako metaforički shvaćen, kao regionalna oznaka za neko područje svijeta (tad pluralno govorimo o ''svjetovima'', npr. o svijetu brojeva, svijetu ideja, svijetu tonova i boja, itd.) To treće značenje ponajprije isključujemo iz našeg razmatranja. Uvijek nas nanovo sreću ona dva temeljna značenja svijeta: kozmičko, koje znači univerzum bića, i ono koje se tiče subjektivnoga načina shvaćanja cjeline svijeta, načina subjektivnog bitka spram svijeta, držanja spram svijeta.
Je li taj dvostruki smisao svijeta slučajan? Je li on razjašnjen time da se jedno značenje označava kao pravo, a drugo kao samo metaforičko? Ili svijet nužno ima veze sa shvaćanjem svijeta i držanjem prema svijetu? Je li svijet nešto tako objektivno postojeće kao stvari u svijetu? Jednoj je stvari ipak potpuno svejedno iskušava li je i zna neki subjekt; njezin je bitak postojanje na jednom mjestu prostora i vremena, dakle na jednome mjestu ''u'' svijetu. Je li svijet također tako poput kamena ravnodušan prema tome da je doživljen? Ili pak svijeta ima samo za neku konačnu subjektivnost? Mora li se možda, da bi se mnoštvo bića ujedinilo u jedinstvo svijeta, u njemu nalaziti nešto takvo kao doživljavajuće biće? Je li uopće misliv svijet samo materijalne tvari, svijet mrtvoga kamenja? Sigurno, reći će se; ta svi poznajemo prirodoznanstvenu hipotezu o prošlome stanju svijeta, u kojem još nije bilo ljudi, pa čak ni života, nego samo užarenih oblaka plinova. Pitanje je samo nije li takva hipoteza na koncu izrasla u tematskom ograničenju pozitivne znanosti na jedno unutarsvjetsko polje, na regiju prirodne stvari, a da svijet kao obuhvaćajući horizont tog ograničenja uopće nije postao vidljiv i prepoznatljiv.
Je li pojam svijeta neki empirijski, iz iskustva stečeni pojam, koji u svako doba na samom iskustvu možemo provjeriti? Svijet ipak nikada nije pred nama tako kao neka stvar u iskustvu, koju možemo sa svih strana upoznati, oko koje možemo kružiti, koju opipavamo i eksperimentalno istražujemo. Mi smo doduše uvijek u svijetu, ali ipak nikada njemu nasuprot, kako bismo ga promatrali... S jedne strane svijet nam je preblizu ukoliko smo u njemu; s druge strane nam je predaleko, dalje nego svaki predmet. On nikada čak ni ne dospijeva u naše iskustveno okružje, nego se sve naše iskustvo drži u njemu i njime je obuhvaćeno. On se uopće nikada ne pojavljuje u našem iskustvu. No razumijevanje i poznavanje svijeta, svijest o svijetu, predočba o svijetu, pojam svijeta stalno su u našem iskustvu ujedno tu. Kakav je to čudnovati pojam, koji je uvijek tu i koji se odnosi na predmet koji nikada nije tu i nikada ne može biti tu?
To što površno razumijemo kao ''svijet'' jest sveukupnost bića. Biće poznajemo kao stvari koje su oko nas, koje nas okružuju, kao tlo koje nas nosi, kao kuće, brda, ljude, oblake, zviježđa, i svagda nas same usred svega toga. Sve to pripada u svijet. No, sačinjavaju li ti dijelovi, ti sastavni komadići, svi zajedno cjelinu svijeta? Je li cjelina svijeta nešto takvo kao veliko biće koje se sastoji iz mnogih pojedinačnih bića? Je li predočba o cjelini i dijelu uopće primjenjiva na odnos svijeta i unutarsvjetskog bića?
Tjelesna se cjelina sastoji od komada. Nije važno što su ti komadi opet djeljivi. Cjelina i dio ovdje su načelno istorodni; svaki dio je tjelesan, ima veličinu i oblik i mjesto u prostoru. U veličini cjeline sadžana je također i veličina dijela. Dio se može izdvojiti iz cjeline, koja se tad za taj dio smanjuje.
Je li tako i kod svijeta? Jesu li svijet i biće u njemu istovrsni, samo što bi svijet bio veći od mnoštva bića što se nalaze u njemu? Je li veličina svijeta takva da se može smanjiti i povećati, da joj se može nešto dodati ili nešto oduzeti? I konačno, vrijedi li za svijet, isto kao za neku tjelesnu cjelinu to da nije kvalitativno različit od svojih dijelova?
Svijet ipak nije u prostoru kao neka ogromna stvar, nego prostor, u kojem su sve tjelesne stvari, jest svjetski prostor. Svijet tako uopće nema veličinu u svjetskom prostoru, nego su sve veličine u njemu. Svijet je kvalitativno različit od unutarsvjetskog bića. Svijet i biće ne odnose se kao neki tjelesni dio prema nekoj tjelesnoj cjelini.
Stvari nisu spremljene u svijet kao u neki spremnik, ili neku posudu. Obuhvaćenost svih stvari svijetom ne može se uopće pojasniti ničim drugim do samim tim iskonskim svjetskim odnosom. On je jedinstven i baš nikad ''općenit'', tj. takav da bi se mogao prikladno formulirati za mnoštvo slučajeva.
Poteškoća proizlazi odatle što u našem najranijem razumijevanju uvijek već razumijemo svijet i unaprijed ga imamo; što je svijet za nas odviše samorazumljiv i u toj se samorazumljivosti skriva. Kad god razumijemo nešto takvo kao ono ''jest'', razumijemo već i svijet. Razumijevanje bića zadržava se od početka u horizontu svijeta. To ne znači neki tek teoretski spoznavajući odnos, nego kad god se biće želi, traži, kad ga se bojimo... svijet je već otvoren. Svijet je apriorni pojam.
Biće nas susreće iskonski iz svijeta; svako odnošenje prema biću i samo se unaprijed zadržava u svijetu. Ne samo da nam stvari stoje nasuprot iz otvorenosti svijeta, nego i to iskušavanje, shvaćanje, zahvaćanje i poimanje stvari zna sebe samo u horizontu svijeta. Prije svih stvari već je otvorena cjelina svijeta, iz koje stvari mogu postati očite. Iz svijeta nadire spram nas mnogostrukost i množina bića koja nas se tiče, interesira nas, iznenađuje nas, ostavlja ravnodušnima, baca u dosadu. Sam nas svijet takoreći odbija od sebe u smijeru stvari koje se u njemu pojavljuju. A i u običnom smo životu pri stvarima tako da ''od drveća ne vidimo šumu''.
Kad recimo zavirim u predavaonicu, vidim samo biće, ljude, klupe, zidove, a nigdje svijet. Pogledam li vani, u okolicu i dapače na nebo, i tada opet vidim samo stvari, ulicu, drveće, plovidbu oblaka na nebu – a nigdje svijet. Biće mi takoreći prekriva svijet. Stvari se susreću iz sveza stvari, i naizgled uopće ne iz svijeta. A ipak stoje sve zajedno u svijetu. Strogo uzevši, svijet nije niti tu prisutan niti je vani dalje od svakog objekta, nego je on cjelina u kojoj se tek mogu graditi blizina i daljina, on je istodobno paradoksalno jedinstvo, u kojem se drži svaka daljina i blizina, a koje samo nije ni blizu ni daleko. I već dojenče ima svijet kad traži majčine grudi, jer ima neko ovdje i neko tamo.
Moje tijelo, sa svojim ''apsolutnim ovdje'', razumljeno je iz otvorenosti svijeta, kao u njoj lokalizirano, usred stvari. Čovjek je u svijetu, u njemu je sadržan tako da je nekako ''usred'', i iz te sredine ima oko sebe bića koja mu se pojavljuju. Čovjek nikada ne može biti na rubu svijeta, [on je] središte mnogovrsnosti bića koja ga okružuje.
Znanstvene spoznaje okolni svijet života proširuju sistematskim propitivanjem i otvaranjem horizonata mogućeg iskustva, eksperimentom i interpretacijom; one ne prodiru samo u izvanjske, nego i u unutarnje horizonte stvari, razlažu ih s one strane vidljivosti sve do fine strukture atomske fizike. Tehničkim pomoćnim sredstvima poput teleskopa stvara se ogromno područje zamjetljivosti i spoznatljivosti. Unatoč svem grandioznom proširenju ljudskog znanja u znanostima, one nikad ne dopiru do svijeta. Znanost se načelno usmjeruje na biće, a to znači na ono unutarsvjetsko. Zona unutarnjosti je polje znanosti. Nema znanosti o svijetu.
Da čak i fizika načelno ne poznaje pitanje o svijetu i nikad ne može biti instancija koja spoznavajući odlučuje o tome što je svijet – ta teza može zvučati sumnjivo. Nije li ipak pitanje o veličini svemira takvo pitanje koje baš u fizikalnoj teoriji naše epohe igra određenu ulogu? Je li svemir beskonačan ili konačan? Predočba prostora klasične fizike je dalekosežno poljuljana; konačnost ili beskonačnost ne znače u ovom sklopu bez daljnjega ''veličinu'' homogeno protumačenog prostora; one dakle nisu fizikalno pitanje o mogućoj veličini unutarnje zone naprosto, nego se posredstvom nove metričke teorije posve povratno odnose na tu zonu. No na svijet kao takav ne odnosi se ni fizika. Nijedna pozitivna znanost, ma s kakvim revolucionarnim spoznajnim pretenzijama nastupala, ne može uopće zahvatiti svijet, cjelinu bića. Fizika je prema svojem zasnivanju smisla usmjerena na materijalnu prirodu, koja načelno predstavlja samo jedan strukturni sloj na svjetskome biću. Takvo sužavanje unaprijed onemogućuje pitati o cjelini bića. Svijet je jedna upitnost filosofije. Time što pokušava pitajući i istražujući iznijeti na vidjelo što je svijet, filosofija ne obrađuje u gordoj odijeljenosti od pozitivnih znanosti neki samo filosofijski problem, nego i metafizičko temeljno počelo svih znanosti.
Čovjek je središte unutarsvjetske zone koja je orijentirana oko njega; pa bio on i tek nemoćno, prolazno i sitno živo biće na jednoj maloj zvijezdi u ogromnom zvjezdanom oblaku sustava Mliječne staze. Ali astronom, koji u svojem znanstvenom zvanju živi u astronomsko-matematičkom svijetu, u kojemu je njegovo mjesto, ova stara Zemlja, takoreći potonula do gotovo nestalog, malog i beznačajnog zrnca prašine, također je čovjek koji ganut gleda kako na noćnom nebu svjetluca treperava zraka Mliječne staze i osjeća čar noći. Znanost mu tako struji natrag u životnu zbilju njegova života i diže gledanje zvijezde u dublju uzvišenost. I tako je to uopće. Znanosti su uvijek povratno vezane na svoju ishodišnu situaciju. Čovjek također nikada putem znanosti ne gubi izvorno polje svoje prakse. Ono doduše putem njih biva prekriveno novim smislenim naslagama i uvrštava se u veće sklopove, na primjer moja se sadašnjost uklapa u velike povijesne sklopove svjetske povijesti, moja okolina u sklopove geografije, astrofizike. No, skroz kroz ta prekrivanja održava se također temeljni smisao orijenitranja sveg bića koje susreće u unutarsvjetskoj zoni na čovjeka.
Svijet je svagda poznata, svagda pretpostavljena sveukupnost bića. Svijet je horizont iz kojega sve stvari dolaze do pojavljivanja. Unatoč apriornosti pojma svijeta, svijet je ponajprije uvijek prikriven. Otkrivanje svijeta je stalni posao filosofije, kao što je, s druge strane, otkrivanje unutarsvjetskog bića stalna zadaća pozitivnih znanosti. Razdvajanje svijeta od bića koja se u njemu pojavljuju je filosofijsko temeljno pitanje. Dade li se biće misliti bez svijeta, a svijet bez bića?
O svakom pojedinačnom biću se dade misliti da bi moglo i ne biti tu. Čak ni ja. Descartes polazeći od pokušaja da se sumnja u uopće sve, nalazi u samoizvjesnosti onog ego, u nedvojbenosti sumnjajućeg ja absolutno sigurno tlo za utemeljenje filosofije. Cogito, ergo sum, ili oštrije, dubito ergo sum, glasovita je formula za početak novovjeke filosofije u Descartesa. No, sebeiskustvo u kojem postajem svjestan svog nedvojbenog postojanja kao onoga tko sumnja je kontingentno, slučajno. Onaj koji samog sebe iskušava nije ens necessarium [nužno biće]; samo onda kad sebe iskušava [dakle, dok sumnja, op. d.] garantirano je postojanje onom koji sebe iskušava. Svako pojedinačno biće je slučajno i moglo bi isto tako ne biti. Svijet je međutim nužan. Svijet nikad ne bi mogao ne biti.
Svijet svakom biću tek daje prostor i pušta vrijeme.
(Eugen Fink, Uvod u filosofiju)

- 13:39 - A što Ti misliš o tome? (4) - Isprintaj - #

subota, 27.10.2007.

biti tu

Terminom ''tubitak'' (''das Dasein'') Heidegger označuje jedno određeno biće. ''Tubitak'' je u Bitku i vremenu naziv za ono biće koje smo mi sami, a obično ga nazivamo ''čovjekom'' (''der Mensch'').
Ali, ako je ''Dasein'' (''tubitak'') samo drugi naziv za čovjeka, zašto se Heidegger ne zadovoljava uobičajenim svakodnevnim nazivom ''der Mensch'' (''čovjek'')?
U njemačkoj filosofskoj tradiciji od Leibniza i Wolffa do Heideggerova vremena izraz ''Dasein'' upotrebljavao se pretežno kao prijevod za latinski izraz ''existentia'' u smislu ''postojanja'', te se mogao pripisati svakom i svemu biću, a ne samo čovjeku. Već puno prije Heideggera nalazimo tendenciju da se ''Dasein'' upotrijebi kao naziv za specifično ljudski način bitka, no Heidegger je prvi koji taj termin u ovom smislu ne samo nedvosmisleno fiksira, nego i precizno artikulira, polazeći od izvornog značenja sastavnih dijelova [Da – tu, tada i sein – biti, bitak, op. d.], budeći u svakodnevnom govoru zaboravljeno značenje tih sastavnih dijelova.
''Tubitak'' nije neki proizvoljno odabrani naziv za čovjeka. To je takav ''naziv'' za čovjeka koji u klici sadrži već i Heideggerovu ''interpretaciju'' čovjeka, njegov ''odgovor'' na pitanje o čovjeku. Preimenovanje čovjeka u ''tubitak'' tako nije prvenstveno akt ograđivanja od svakodnevnog jezika u ime stručne filosofske terminologije, nego prije svega prvi akt interpretacije čovjeka, davanje smjera cijeloj daljnjoj interpretaciji.
(Gajo Petrović, Uvod u ''Sein und Zeit'')

Tu-biti: mi to poznajemo kao ljudski život, ovo biće u svagdašnjosti svojega bitka, koje smo svi mi sami, koje svatko od nas označuje temeljnim iskazom: Jesam. To biće, tubitak, je u svagdašnjosti moje.
Potrebno je da prethodno opišemo neke temeljne strukture tubitka.
Tubitak jest biće koje se karakterizira kao biti-u-svijetu. Ljudski život nije kakavgod subjekt koji mora izvoditi nekakve majstorije da bi došao u svijet. Tubitak kao biti-u-svijetu znači: tako biti u svijetu da taj bitak kazuje: ophoditi se sa svijetom; prebivati u njemu na način činjenja, spravljanja, zbrinjavanja, ali i promatranja, propitivanja, promatrajućeg, poredbenog određivanja. To biti-u-svijetu karakterizirano je kao skrbljenje.
Tubitak kao biti-u-svijetu jest time ujedno biti-skupa, biti s drugima: s drugima tu imati isti svijet, jedan s drugim se sretati, biti skupa na način da se bude-jedan-za-drugoga. Ali je taj tubitak istodobno prisutan za druge, naime i tako kako je tu neki kamen, koji nema nikakav svijet i ne brine se o njemu. (...)
Tubitak jest biće koje se određuje kao ''jesam''. Za tubitak je svagdašnjost toga ''jesam'' konstitutivna. Tubitak je dakle isto onako primarno kao što je bitak-u-svijetu i moj tubitak. On je svagda vlastit i kao vlastit svagdašnji. (...)
U prosječnosti svakodnevnog biti-tu nema refleksije o ''ja'' i ''sopstvu'', a ipak se ima tubitak sam. (...)
Tubitak kao biće ne treba dokazivati, čak ni pokazivati. Primaran odnos prema tubitku nije promatranje, nego ''to biti''.
(Martin Heidegger, Pojam vremena)

Ali što je drugo predstavljeno tim fenomenom [biti-u-svijetu] nego li neki postojeći commercium između nekog postojećeg subjekta i nekog postojećeg objekta? Ovo bi izlaganje prišlo već bliže kad bi reklo: tubitak jest bitak onog ''Između''. Usprkos tome, orijentacija na ''Između'' i dalje bi odvodila na pogrešan put. Ona se i ne videći pridružuje postavci o onim bićima između kojih ''je'' to Između kao takvo. Između već podrazumijeva... neko dvoje postojećih. Ali apriorna postavka o njima uvijek već razbija fenomen, i bezizgledno ga je ponovo slagati iz krhotina.
Biće što ga bitno konstituira biti-u-svijetu samo je uvijek svoje ''Tu''. ... To biće nosi u svojem najvlastitijem bitku karakter nezatvorenosti. Izraz ''Tu'' kazuje njegovu bitnu dokučenost. Putem nje je to biće (tubitak) u isti mah s tu-bitkom svijeta za samo sebe ''tu''.
Slikovit govor o lumen naturale u čovjeku ne kazuje ništa drugo nego li strukturu tog bića, da ono jest na način da je svoje Tu. Ono je ''rasvijetljeno'', reći će: samo se po sebi rasvijetlilo kao biti-u-svijetu, ne putem nekog drugog bića, nego tako što samo ono jest rasvjeta.
(Martin Heidegger, Bitak i vrijeme)

Središnji pojam Bitka i vremena jest pojam ''tu-bitka'' ili ''ovdje-bitka'', ''Da-sein''. Postavlja se pitanje: zašto Heidegger u Bitku i vremenu naziva čovjeka ''Dasein''?
Duboko [je] ukorijenjeno mnijenje da se tubitak (Dasein) osniva na subjektu; da određenje i izlaganje čovjeka kao tubitka nije ništa drugo nego novo određenje subjekta. Ta pogreška izvire iz gotovo nepremostive teškoće da se u filosofiji ne misli u okviru subjekt-objekt relacije. Nije ''tubitak'' konkretizacija subjekta, nego obratno: subjekt se osniva, utemeljuje na ''tubitku''.
Da bi se to što je zaista odlučujuće, odlučno i razlikujuće uvidjelo, ustrojstvo bitka čovjeka označeno kao tubitak (Dasein) ne smije biti razumljeno unutar granice sopstva i jastva, nego iz odnosa bitka razumijevajućeg čovjeka spram bitka kao takvog i cjeline bića. Izraz ''tubitak'' (Dasein) ne označava u sebi mirujuće ustrojstvo ljudskog bitka kao subjektnost subjekta, nego su-pripadnost (skupa pripadnost, uzajamnu dependenciju) ljudskog bitka, bitka tubitka s bitkom cjeline bića. Pitanje o tubitku jest univerzalno i fundamentalno pitanje jer je u sebi dvojako: to je pitanje o bitku cjeline bića, i pitanje o ustrojstvu čovjeka kao tu-bitka koji razumije svoj bitak i time bitak uopće svega bića.
Da bi se uvidjelo to stanje stvari naše izlaganje tubitka treba nadovezati na razumijevanje osnovnog fenomena što ga Heidegger zove ''Erschlossenheit'', otključanost, otvorenost, rastvorenost, otkrivenost, raskrivenost.
Temeljni se fenomen sastoji u otvorenosti, otključanosti (Erschlossenheit) tubitka za svoj bitak koja je ujedno otvorenost za bitak sam. Ta bitna veza bitka čovjeka i bitka samog dolazi do riječi u terminu ''Dasein'' (tubitak). Ono ''-sein'' u Heideggerovu terminu ''Da-sein'' (tu-bitak) indicira bitak čovjeka, a ono ''Da-'' ima značenje otvorenosti, i to eksistencije čovjeka u bitnoj vezi s otvorenošću bitka uopće. Otvorenost kao otključanost, raščišćenost, raskrivenost ne znači istinu o bitku, kvalitet suda ljudskog mišljenja, niti jedno svojstvo koje bi nekako pripadalo substanciji, tj. ne znači jedno svojstvo bitka, nego se u njoj očituje ono ''bitno'' za sam bitak.
U jednoj kasnijoj verziji, u Pismu o humanizmu (1947.) Heidegger će reći ovako: ''Das Dasein ist das Da des Seines'' (''Tubitak je ono Tu bitka'').
Otključanost bitka uočena u ''tu'', ''ovdje'' tubitka jest otključanost bitka uopće u cjelini u samstvenoj eksistencijalnoj otključanosti čovjeka kao bića. S jedne strane se u eksistencijalnoj otvorenosti, otključanosti bitka samog objavljuje biće u cjelini; s druge strane je u eksistencijalno otvorenoj čistini bitka samog uopće moguće razumjeti bit čovjeka.
Kad se promisli sam termin ''tubitak'', onda je vidljivo da u tubitku nije u pitanju samo njegov bitak nego otvorenost bitka samog kao takvog, bitka uopće. U tom određenju eksistencija tubitka (čovjeka) ne kruži u sebi kao subjektnost subjekta ili bilo kako određena bit bića koje nazivamo čovjek, nego njezin puni smisao počiva u tome da drži otvorenom rasključanost bitka uopće.
(Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera)

- 15:09 - A što Ti misliš o tome? (10) - Isprintaj - #

subota, 20.10.2007.

raznoliko?

Biokovo - iznad svih vrhova jest tišina.

Ono biti [ono Jest, ono ''je'', ''bitak''] se govorii mnogovrsno, a ne na jedan način.
(Aristotel, Metafizika K)

Mi kažemo: ''Bog je.'' ''Zemlja je.'' ''Predavanje je u slušaonici.'' ''Ovaj čovjek je iz Švapske.'' ''Pehar je od srebra.'' ''Seljak je u polju.'' ''Kniga je moja.'' ''On je na samrti.'' ''Lijeva strana broda je crvena.'' ''Neprijatelj je u povlačenju.'' ''U vinogradima je filoksera.'' ''Pas je u vrtu.'' ''Iznad svih vrhova je tišina.''

Svaki put se ono ''je'' razumijeva drugačije. U to se lako možemo uvjeriti ako kazivanje toga ''je'' uzmemo onako kako se stvarno vrši, naime onako kako je svaki put izgovoreno iz nekog određenog položaja, zadatka i raspoloženja (a ne kao puke rečenice).

''Bog je'', to jest stvarno prisutan. ''Zemlja je'', to jest mi je razabiremo i razumijevamo kao stalno postojeću. ''Predavanje je u slušaonici'', to jest ono se održava. ''Ovaj čovjek je iz Švapske'', to jest on otud vodi porijeklo. ''Pehar je od srebra'', to jest on se sastoji od... ''Seljak je u polju'', to jest on boravi na polju, on se tamo zadržava. ''Knjiga je moja'', to jest ona mi pripada. ''On je na samrti'', to jest on umire. ''Pas je u vrtu'', to jest on se tamo vrzma. ''Iznad svih vrhova je tišina'' to jest ???

Znači li ono ''je'' u zadnjim stihovima: tišina se nalazi, ili postoji, ili održava, ili zadržava? Ništa od toga ovdje ne odgovara. Pa ipak, to je isto ono jednostavno ''je''. Ili taj stih podrazumijeva: iznad svih vrhova vlada tišina, kao što u nekom školskom razredu vlada tišina? Ni to. Ili možda: iznad svih vrhova leži tišina, ili počiva tišina? To već prije, ali ni taj opis isto tako ne odgovara.

''Iznad svih vrhova je tišina''; ovo ''je'' se ne da uopće opisati i ipak je to samo ono ''je''! kazano u malo stihova što ih je Goethe napisao olovkom na okviru prozora jedne brvnare. Čudno je da se mi ovdje kolebamo, oklijevamo s opisom, i onda ga sasvim napuštamo, ne zato što bi razumijevanje bilo suviše zamršeno i suviše teško, nego zato što je taj stih tako jednostavno kazan.

Kako god bilo s tumačenjem pojedinih primjera, navedeno kazivanje toga ''je'' jasno pokazuje jedno: u tome ''je'' otvara nam se biće na raznovrsne načine.
(Martin Heidegger, Uvod u metafiziku)

Najprisnija vrsta ophođenja nije neko spoznavanje, koje samo opaža, nego je skrbljenje koje [nečim] barata; ono ima svoju vlastitu ''spoznaju''. Na primjer, zabijanje čekićem je ophođenje, uvijek primjereno priboru, ono ophođenje u kojem se pribor jedino i može pokazati u svome biti [u onome kako on jest, u svome bitku]. To ophođenje ne shvaća to biće kao neku stvar koja se pojavljuje. Što se manje u stvar čekić samo zuri [kao u neku ''pojavu'', op. d.], što se ona ornije upotrebljava, to izvornijim biva odnos prema njoj, to je neskrivenije susrećemo kao ono što jest, kao pribor. Zabijanje je usvojilo taj pribor tako da ne može primjerenije. U takvom upotrebljavanju ophođenje se potčinjava onome ''zato-da'', koje konstituira svaki pojedini pribor [svaki pribor za nešto služi, on je ''zato da...'', op. d.]. Samo zabijanje otkriva jednu specifičnu vrstu bitka pribora u kojoj se on otkriva sam od sebe – nazivamo je priručnost. Ni najoštrije puko-gledanje-u ne može otkriti ono priručno. Pogled što samo ''teorijski'' gleda u stvari odriče se razumijevanja priručnosti.
Ali upotrebljavajuće ophođenje nije slijepo, ono ima svoj vlastiti način gledanja koji vodi baratanje i podaje mu njegovu specifičnu sigurnost. Ophođenje s priborom potčinjava se raznovrsnosti uputa onoga ''zato-da''. Djelo nosi cjelinu upute unutar koje susrećemo pribor. Djelo što ga treba napraviti kao ono čemu služi čekić, blanja, igla – također pripada vrsti bitka pribora. Cipela, koju valja napraviti je ''za'' nošenje, dogotovljeni sat služi ''za'' očitavanje vremena.
U djelu ujedno leži uputa na ''materijale''. Ono je upućeno na štavljenu kožu, konac, i slično. Štavljena je koža pak napravljena od krzna. Ono se skida sa životinja što ih uzgajaju drugi. Životinje se također pojavljuju unutar svijeta i bez uzgoja pa se i kod takvih ono stvara, na izvjestan način samo od sebe. U okolnom svijetu biva, prema tome, pristupačan i skup bića koja su, sama po sebi potrebita obrade, uvijek već pri-ruci. Čekić, kliješta, čavao – sastoje se od čelika, željeza, rude, kamena, drveta. U upotrijebljenom je priboru putem upotrebe suotkrita ''priroda''.
Ali prirodu sada ne valja razumjeti kao nešto tek postojeće. Guštara jest šuma, brdo kamenolom, voda vodna snaga, vjetar jest ''vjetar u jedrima''. [Priroda se nama otkriva i kao nešto ''zato-da...'', kao nešto priručno, a ne samo kao nešto postojeće, što puko postoji - op. d.] Njenu vrstu bitka kao priručnu moguće je i zanemariti, ona sama može biti otkrivena i u svome suštom postojanju. Ali i takvom otkrivanju prirode ostaje opet skrivenom priroda kao ono što ''snuje i kuje'', što nas obuzima, plijeni kao krajolik. Bilje botaničara nije cvijeće s Rajne, geografski fiksiran ''izvor'' neke rijeke nije ''vrutak iz njedara Zemlje''...
Priručnost ne smije biti razumljena kao puka karakteristika ovisna o shvaćanju, kao da ''bićima'' koja najprije susrećemo bivaju podmetnuti takvi ''aspekti'', kao da bi neka prije svega po-sebi postojeća svjetska tvar bivala na taj način ''subjektivno obojena''. Tako usmjerena interpretacija previđa da bi ta bića morala biti prije toga razumljena i otkrita kao neko sušto postojeće koje bi u slijedu otkrivajućeg i prisvajajućeg ophođenja sa ''svijetom'' trebalo imati prvenstvo.
(Martin Heidegger, Bitak i vrijeme)

ulomak premješten na novo izdanje: raznolikost načina bitka? (ulomak iz Rainer Thurnher, Fenomenološka hermeneutika kao angažman)

- 19:36 - A što Ti misliš o tome? (2) - Isprintaj - #

petak, 12.10.2007.

fenomen?

Grčki izraz fainomenon, na koji se svodi termin ''fenomen'', izveden je od glagola fainesthai koji znači: pokazivati se; otuda fainomenon znači ono što se pokazuje, ono pokazujuće se, ono očito. Samo fainesthai jest tvorevina od faino, objelodaniti, iznijeti na vidjelo; faino pripada korijenu fa- kao i fos, svjetlost, sjajnost, to jest, ono u čemu nešto može postati očitim, po sebi vidljivim. Otuda valja kao značenje izraza ''fenomen'' zadržati: ono pokazujuće-se-samo-po-sebi, ono očito.
Tada su fainomena, ''fenomeni'', ukupnost onoga što je bjelodano ili se može iznijeti na vidjelo, što su Grci katkada identificirali jednostavno s ta onta (biće). Biće se onda može na razne načine, prema vrsti pristupa k njemu, pokazivati samo od sebe.
Postoji dapače mogućnost da se biće pokazuje kao ono što samo po sebi nije. Pri tom pokazivanju sebe biće ''izgleda tako kao...'' Pa tako i u grčkomu izraz fainomenon, fenomen, ima značenje: izgledajuće poput, nešto ''prividno'', ''pričin'' ... nešto što izgleda poput – ali u ''zbilji'' nije ono čime se gradi. Za daljnje razumijevanje pojma fenomen sve je u tome da bude uočeno kako je po svojoj strukturi međusobno povezano ono što je imenovano u oba značenja riječi fainomenon: ''fenomen'' kao ono pokazujuće-se, ono očito, i ''fenomen'' kao pričin. Samo ukoliko nešto u svojoj strukturi uopće pretendira da se pokaže, to jest, da bude fenomen, može se pokazati kao nešto što nije, može ''samo izgledati poput...'' Naziv ''fenomen'' terminološki dodjeljujemo pozitivnom i izvornom značenju riječi fainomenon i razlikujemo fenomen od pričina kao modifikacije fenomena.
Ali to što izražavaju oba termina nema veze s onim što se naziva ''pojava'' ili čak ''puka pojava''. Tako se govori o ''pojavama bolesti''. Misle se simptomi na tijelu koji se pokazuju, i pri tom pokazivanju sebe ''indiciraju'' nešto što se samo ne pokazuje. Nastup takvih simptoma, njihovo sebe-pokazivanje, ide u korak s postojanjem smetnji koje se same ne pokazuju. Pojava kao pojava ''nečega'', prema tome, upravo ne znači: pokazivati samo sebe, nego znači: javljanje nečega što se ne pokazuje putem nečega što se pokazuje. Pojava jest sebe-ne-pokazivanje. Ali... ono što se na ovakav način ne pokazuje ne može se nikada ni pričinjati. Premda ''pojavljivanje'' nije, i nikada nije, pokazivanje sebe u smislu fenomena, pojavljivanje je ipak moguće samo na temelju nekog sebe-pokazivanje nečega. Fenomeni, prema tome, nikada nisu pojave, ali je zacijelo svaka pojava upućena na fenomene.
(Martin Heidegger, Bitak i vrijeme)

Započet ćemo analizom triju bitnih razlika u Heideggerovom razumijevanju fenomena: fenomen sam, pričin i pojava. Fenomen je ono što se o sebi samom pokazuje, sebe-pokazivanje. Pričin je direktna suprotnost fenomenu, koja označava da nešto izgleda kao nešto, ali doista nije to samo, nije ono čime se pričinja, nego je izgledanje u kojemu se ono što se pokazuje pokazuje kao nešto što nije. Pojava, pak, nije suprotnost fenomenu; ona je nešto drugo od fenomena. Doduše, ona ukazuje na fenomen, ali nije ono pokazujuće se o sebi samom, nego tek pokazujuće najavljivanje nečega što se samo ne pokazuje. Pojava indicira nešto u čemu, putem čega se nešto pokazuje, a da samo nije pojava – ali nije pričin, nego je sebe-ne-pokazivanje u smislu skrivanja, pokazivanja u nečemu drugom. Fenomen u pravom smislu sebe-pokazivanja suomogućuje, utemeljuje i pričin i pojavu – utoliko što tek ako nešto sebe uopće pokazuje može se ono pokazati i kao ono što nije, odnosno u nečemu drugome – ali je sam od njih bitno drugačiji. ...
Time se on nadovezuje na Husserlov prvi metodički princip, na princip evidencije, koju Husserl razumije kao zorno gledanje same stvari. Što je evidencija? Evidencija je takav uvid u stanje stvari za koje ne treba posebnog dokazivanja ili zaključivanja, gdje se stvar sama vidi. Kod Heideggera evidencija nije izvjesnost za neko ''ja'' (za neki subjekt), nego samopokazivanje stvari same...
Tako je, uvježbavajući fenomenologijsko gledanje, Heidegger iskusio sljedeće: ono što se za fenomenologiju akata svijesti zbiva kao samopojavljivanje fenomena, daleko je iskonskije, prvobitnije mišljeno u Aristotela, tj. u čitavom grčkom ljudskom opstanku kao a-letheia, neskrivenost onoga što je prisutno; mišljeno je dakle izvornije kao otkrivanje, kao samopokazivanje stvari.
Otuda je za Heideggera u fenomenologiji najvažnija upravo krilatica ''K samim stvarima!'' – tako kako se te stvari od sebe pokazuju. Dakle, ne konstituirane u transcendentalno shvaćenim doživljajima svijesti, nego kakve su same. U strogom smislu riječi, fenomen nije transcendentalna činjenica svijesti, nego je javljanje, pokazivanje, neskrivanje, samootkrivanje samih stvari – kad smo za njih dostatno priređeni. Ono što je fenomenologijskih istraživanjima ponovo nađeno kao temeljna karakteristika mišljenja, to se za Heideggera pokazalo kao osnovna crta grčkog mišljenja, ako ne čak i karakteristika filosofije kao takve. ...
Ova razlika između a-letheia, neskrivenost, i lanthanein, skrivanje, postala je za Heideggera odlučujućom.
(Vanja Sutlić, Kako čitati Heideggera)

Mi znamo: ono biti se otvara Grcima kao fysis. Korijeni riječi fy- i fa- znače jedno te isto. Fyein, u sebi počivajuće izrastanje, jest fainesthai, samopokazivanje, pojavljivanje... Biti znači pojavljivati se.
Time se opće raširena predočba o grčkoj filosofiji, prema kojoj bi ona trebala biti ''realističko'' učenje o nekom objektivnom biti-po-sebi za razliku od novovjekovnog subjektivizma, slama kao prazna konstrukcija. Ta predočba počiva na nekoj površnosti razumijevanja. Mi nazive poput ''subjektivno'' i ''objektivno'', ''realistički'' i ''idealistički'' moramo ostaviti po strani. ...
Budući da biće kao takvo jest, ono se postavlja u, i stoji u neskrivenosti, aletheia. Mi tu riječ nepromišljeno prevodimo, a to u isti mah znači i pogrešno tumačimo, kao ''istina''. No, sad se grčka riječ aletheia (''istina'') postupno započinje prevoditi doslovno (''neskrivenost''). Jer grčka je bit istine moguća samo ujedno s grčkom biti fysis. Na osnovu jedinstvene bitne povezanosti između fysis i aletheia Grci mogu reći: biće je kao takvo istinito. Istina kao neskrivenost nije neki dodatak onome biti. Biti biće – u tome leži: izlaziti na vidjelo, nastupati-pojavljujući-se, iz-postavljati se. (...)
Biće, kao ono što se pojavljuje, daje sebi neki ugled, doxa. Doxa je ugled koji netko uživa, u širem smislu onaj ugled koji sva bića skriva i otkriva u svome izgledanju. Izgled, koji neko biće ima samo po sebi, i tek ga stoga može iz sebe pružati, može se onda svagda sagledati iz ove ili one perspektive. Shodno različitosti gledišta, pogled koji se pruža postaje drugačiji. Taj pogled je, prema tome, u isti mah onakav kakav mi pri tome bacamo i stvaramo. U razabiranju i bavljenju bićem mi o njegovome izgledanju sebi stalno stvaramo poglede. To se često zbiva i ako samu stvar pobliže ne motrimo. Mi nekakvim putevima, i iz nekakvih razloga, dolazimo do nekog pogleda na stvar. Mi o njoj sebi stvaramo neko mnijenje. Pri tom se može dogoditi da pogled koji zastupamo nema u stvari nikakvog uporišta. Onda je to neki puki pogled, neka pretpostavka. Mi pretpostavljamo nešto ovako ili onako. Mi onda samo podrazumijevamo. Doxa kao ono što se tako i tako podrazumijeva jest mnijenje.
Budući da se ono biti, fysis, sastoji u pojavljivanju, u pokazivanju izgledanja i izgleda, ono nužno i stalno stoji u mogućnosti nekog izgledanja koje ono što je biće u istini, to jest u neskrivenosti, upravo prekriva i skriva. Taj ugled, koji biće sada počinje uživati, jest privid u smislu pričina. Tamo gdje postoji neskrivenost bića, tamo postoji i mogućnost privida i obratno.
(Martin Heidegger, Uvod u metafiziku)

- 15:10 - A što Ti misliš o tome? (5) - Isprintaj - #

srijeda, 03.10.2007.

fenomenologija?

rascvjetano stablo jabuke je Husserlov omiljeni primjer za fenomenološku analizu


konačna inačica ovoga zapisa na novom izdanju bloga: fenomenologija?

ulomak premješten na novo izdanje bloga: fenomenološki pristup? (ulomak iz Bert Hellinger, Ordnungen der Liebe)

- 12:30 - A što Ti misliš o tome? (5) - Isprintaj - #

srijeda, 19.09.2007.

iskustvo?

ulomak premješten na novo izdanje: iskustvo? (ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Istina i metoda)

- 15:51 - A što Ti misliš o tome? (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.09.2007.

sudjelovanje?

kolo

ulomci premješteni na novo izdanje bloga:

mistika i metafizika? (ulomak iz William Johnston, Mistična teologija)

mišljenje sudjelovanjem? (ulomak iz David Bohm, On Dialogue)

- 07:45 - A što Ti misliš o tome? (3) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.09.2007.

obrazovanje?

ulomak premješten na novo izdanje: obrazovanje kao uzdizanje ka općem? (ulomak iz Hans-Georg Gadamer, Istina i metoda)

premješteno na novo izdanje: obrazovanje: tehnika ili slobodno duhovno sebeoblikovanje? (ulomak iz Damir Barbarić, Obrazovanje u sjeni nihilizma)

- 18:15 - A što Ti misliš o tome? (6) - Isprintaj - #

utorak, 14.08.2007.

tri?

Penroseova slika: tri ''svijeta'' - platonički matematski, fizički i mentalni - i tri duboke tajanstvenosti u njihovim poveznicama

završna inačica ovoga zapisa na novom izdanju bloga: trostrukost?

- 10:57 - A što Ti misliš o tome? (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.08.2007.

bomba?

Hirošima

ulomak premješten na novo izdanje bloga: bomba kao Buddha? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma)

- 07:03 - A što Ti misliš o tome? (4) - Isprintaj - #

utorak, 31.07.2007.

lijepo, stvarno?

tratinčica matematičarka

premješteno na novo izdanje bloga: lijepo? stvarno?

- 11:12 - A što Ti misliš o tome? (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< ožujak, 2010  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

  • opis bloga: pokušaj sebeuvođenja sabiranjem filosofskih tekstova

    e-mail: filosofija@net.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se